Nas Četiri

Dobrodošli na moj blog

13.12.2008.

sestre za prezentaciju...

I tako...a otego' mi se faks pred kraj, cudo jedno. Mama je imala jednu teoriju da ne predajem diplomski zato sto ja u stvari i ne zelim da diplomiram...nisam to kontala, do skoro. Fakat, kad sam skontala i sjetila se onih ludih zimovanja sa kolegicama, bacanja u snijeg, klizanja na kesama, zajednickih ljetovanja, pa Bosnu smo  uzduz i popreko obisle skupa...fakat koja bi budala htjela diplomu koja znaci da je svemu tome kraj. Naposletku sam skontala: ja radim vec cijelu godinu, a diplomski stoji...I tako se ja angazujem i krenem radit...a ispala iz fazona totalno...zadnji ispit polozila prije 9 mjeseci, na faksu bila prije isto toliko...i onda lijepo angazujem rodice...ova sa ekonomije toliko me preslusavala da je na kraju bolje od mene kontala moje gradivo, i pocela postavljati prava intiligentna pitanja u rangu profesora... i bile su podrska u svakom smislu, isle su po tortu, kupovale salvete i viljuske, carape, fenirale me...i prodje i taj dan hairli, i sve se super zavrsi...

Poenta je ako vam je zaskripao fax pred kraj, i ne znate sta da radite, obratite se meni, sa ponudom a ja cu vidjeti hocu li i za koje pare iznajmiti vama svoje rodice...
Ipak, svestrane su nema sta...moracete masno platiti...

21.11.2008.

Nas Četiri

 

Uvjek nas je bilo četiri, u ljubavi, u ljutnji, strahu, ili bilo kom osjećaju, bilo kojij situaciji. Iz malog sam mjesta, u Sandžaku, iz jedne čudne sredine, kojoj ja zapravo nikad osjećajem nisam pripadala, ni po ljudima, ni po mjestima, ni željama. Al zato je ostatak četvorke bio tu. Emina, Jasmina i Aida. Imale smo svoj komšiluk, svoje igračke, svoje uličice, komšijske bačše i sokake, vragolaste dječije recepte za sokove od cigle i sarme od mladog luka. Imale smo svoje lastiše i žmurke, i slatke dječake iz komšiluka u koje smo sve četiri bile zaljubljene, i nikome ništa nije smetalo. Imale smo svoju nanu koja je sve voljela i štitila i svakoga psovala. Ja sam najstarija, i valjda je po prirodi stvari bilo prihvaćeno da uvjek bude onako kako ja kažem, često svjesna svoje nepravičnosti uklapala sam se  u profil vođe koji baš zbog toga ima privilegiju da bude na svoju ruku. Jednom je u komšiluk kod susjedke došao jedan Dado iz Priboja. I pošto u komšiluku nije bilo zanimljivijih dječaka, nas smo se sve četiri zaljubile u njega. Niko se ni na koga nije ljutio, valjda je bilo logično da kao i sve ostalo podjelimo i Dada u mislima, i niko ni na koga da ne bude ljut. Po završetku raspusta, Dado se vratio kući, a mi smo nastavile da sanjamo slične snove i gajimo slične želje. Prolazili su dani i dani u igrama, trčanju, žmuri i maštanjima o Dadu . Na trotoru naše ulice, prepričavale su se priče i susreti sa slatkim dječacima iz grada, opisivali osjećaji i prve nevine čežnje, a godine su prolazile i prolazile. I sve se istovremeno mjenjalo i ostajalo isto.  Došla je srednja škola, pa i fakultet. Pošto sam ja bila najstarija otišla sam prva. Sreća je moja da od puno obaveza nisam imala kada da tugujem, al su zato sve moje cimerke i docimerke znale „da imam još tri sestre koje će doći ovamo da studiraju“. Brzo su prošle te dvije-tri godine i opet se skupismo na jednom mjestu. U malom stanu na Otoci, u maglovitom Sarajevu, opet - nas Četiri. Sve je napokon bilo u redu i ko prije. Prolazile smo zajedno položene ispite i nesretne petice, nove ljubavi i prekide, loše frizure i lijepe haljine. Najzanimljivije su bile kafe za okruglim stolom. Nisam mogla vjerovati da je moguće sjediti sa istim ljudima svake veceri po 3-4 sata, i opet se neispričati i ostaviti nešto i za sledeći dan. Ljudi koji su nas znali čudom su se čudili kako četri žene uopšte opstaju u jednom stanu zajedno. Ali ipak radilo se o nas četri. Najslađi su mi ti trenuci zajedničke radosti i tuge. Voljeli su nas i ostavljali momci, al uvjek je za okruglim stolom pregršt podrške i ljubavi dočekivalo slane suze. Svjesne ovog blagoslova, često smo se i u najluđim trenucima mladalačke gluposti zahvaljivale Bogu, što postojimo, zajedno nas Četiri. I sad mi je srce prozeto zahvalnošću. To zajedništvo opstaje jer zapravo, za okruglim stolom ne postoje pravila o odjeći, o „svojim ladicama“, o „svojem“ bilo čemu, postoji samo jedno pravilo, da je u rovašnoj ženskoj kući, zabranjena tuga. To se pravilo oduvjek poštovalo. Često sam se pitala kako nisam osjećala tugu kad sam otišla iz svog rodnog grada, sa svojih ulica i svog komšiluka. Nas četri. Tu mi je kuća, i tu mi je srce. I snovi i čežnje rastu pod tim krovom. I nema tuge u našoj kući, ni straha ni čežnji, samo grohotan smijeh.  Zato, odoh za okrugli sto. Novo pravilo je gdje se jedna uda, ostale će za njom. Jer tu je kuća.

Hvala Allahu Milostivom, koji nam podari ovakav dar zajedništva.